Hajmo da sacuvamo SEVDAH nase dragocjeno blago

World Music sevdah radio samo sevdah..

25.03.2011.

Emina kontekst pjesme

EMINA, kontekst pjesme

Analizirati Eminu, Santicevu ponajslavniju pjesmu, koju svi znamo napamet, i nebrojeno puta smo je pjevali, to izgleda kao posao unaprijed promasen, jer zar bi icija analiza, ne znam koliko pronicljiva, o toj pjesmi mogla da nam ista kaze sto unaprijed nismo, na ovaj ili onaj nacin znali ili naslucivali?

Pjesma je davno usla u nas trajni duhovni prtljag, stoputa nam grijala dusu svojim starinski prisnim sjajem, na sto nacina se ispreplela sa nasim zivotima, i sada u to zivo tkanje zarezati analitickim skalpelom, ne, zbilja, to ne moze izdobriti.

Ipak, sve sto rekoh, tek djelimicno je tacno. Razumijem da idole ne bi trebalo dirati rukama - ostaju bez pozlate, ali upravo to sto pjesmu znademo naizust - izaziva opravdanu sumnju da smo je prestali dozivljavati kao knjizevni tekst. Primamo njene rijeci ne pitajuci sta znace, uzimamo ih po njihovoj nominalnoj vrijednosti, kao sto po nominalnoj vrijednosti uzimamo danasnje stotinarke, ne osvrcuci se sto su gotovo izbjeglicki iscijepane i isfucane. Emina je tekst posvecen nasom upotrebom, sto znaci da u njoj vidiino vise od obicne pjesme, ali bas je to razlog sto smo u njoj prestali da vidimo - pjesmu. To jest, knjizevni tekst sacinjen po odredjenim pravilima. Cak i pomisao da je sacinjena zvuci nam pomalo bogohulno, stoga smo je u svom dozivljaju "unaprijedili" u napola narodnu pjesmu, htjeli bismo u njoj vidjeti nesto samotvorno, nesto samo od sebe nastalo, a ne izmajstorisano. Santic je tu samo onaj kroz cija se usta pjesma kazala. I Emina, zapravo, spada u pjesme koje je ubila nasa navika, stoga bi analiza trebalo da potrazi mogucnost njenog vaskrsavanja, da nam vrati prvotno osjecanje za nju, da nas suoci sa nacinom kako ju je pjesnik zaista napravio, odbacujuci pritom sve sto smo naknadno stavljali u tu pjesmu, s manje ili vise opravdanja.

Pjesmi cu pristupiti iz jezickog ugla. Ako dovoljno sabrano naperimo sluh, odmah cujemo jezicku aritmiju, to jest, smjenjivanje dva glasa medjusobno oprecna, koji se sudaraju. U prvoj strofi, jezik je umiven, poetican, s dozom svecanosti: jedna uravnotezena recenica proteze se kroz cetiri stiha, sa turcizmima stavljenim u rime, to jest na povlastena mjesta u strofi, sto cini osjetnijim njihovo prisustvo u pjesmi, cime se podvlaci njihov smisao, i onaj skriti i onaj izriciti: boravak u "hamamu" cini covjeka erotski osjetljivijim i ranjivijim (sjetimo se Bore Stankovica i njegovih hamama prelivenih mocnom erotikom); "imam" je institucija koja, precutno, stoji na putu ostvarenja pjesnikove ljubavne ceznje, neka vrsta nevidljivog zida izmedju pjesnika i djevojke i "jasmin", i njegov miris, prirodno idu uz ljubavna ceznuca, ali i uz opjevanu junakinju: Santic je u pjesmi Pod beharom to dvoje izjednacio:

Pa jos kako ovdje mirise meleksa,
I zelena trava od pamuka meksa,
I bijeli cvijet tresnje i jasmina,
Ko mahala kojom prolazi Emina.

To se moze reci da je rima hamama-imama zatvorila krug smisla utemeljenog na jedinstvu i slivanju.