Hajmo da sacuvamo SEVDAH nase dragocjeno blago

World Music sevdah radio samo sevdah..

22.03.2011.

Zaim Imamović

Zaim Imamović

Zaim Imamović (Mrkonjić Grad, 26. august 1920. - Sarajevo, 2. februar 1994.), bosanskohercegovački interpretator sevdalinke.

Ime Zaima Imamovića, kao estradnog narodnog umjetnika, interpretatora, kompozitora, ostalo je upisano u antologiju sevdahlinke i pjesama drugih naroda. Većinu svoga života proveo je u tumačenju i interpretiranju sevdalinke.

Biografija

Po rođenju iz Mrkonjić Grada nakon godinu dana sa svojim roditeljima prelazi da živi u Travnik i nastanjuju se na periferiji zvanoj "Bojna". Tu je proveo petnaestak godina, dok se 1936. godine nije nastanio u Sarajevu. Ostao je bolan za Travnikom.

U Sarajevu je učio tekstilni zanat, a pomalo je svirao na dvorednoj harmonici koju mu je otac kupio. Njegov brat Hadže i sestra Đula u to vrijeme bili su članovi MKUD "Gajret".

Na probi MKUD "Gajret" horovođa Cvjetko Rihtman pristao je da čuje Zaima kako pjeva i odmah ga zadržao. Zaim je tekstilni zanat napustio u jesen 1939. godine. Pored pjevanja u horu nastupao je na zabavama Društva prateći se sam uz harmoniku.

Karijera

Prava njegova karijera počinje 10. aprila 1945. godine. Tada pristupa Radio stanici Sarajevo. Svojim glasom i osjećajem opija slušaoce. Upravo tih dana Radio Sarajevo počinje sa emitovanjem programa i okuplja pjevače.

U to vrijeme se Zaim predstavio sa tri melodije po kojima smo ga zapamtili: ”Gledaj me draga”, ”Mujo kuje konja po mjesecu” i ”Konja vodim, pješke hodim”. Njegovi uzori su bili danas skoro zaboravljeni pjevači: Rešad Bešlagić iz Tuzle i Sulejman Džakić. Najviše je surađivao sa tekstopiscima Jozom Penavom, Safetom Kafedžićem i Nikolom Škrbom.

Gostovao je u Parizu, Beču, Sofiji i na Bliskom istoku, a učestvovao je i na internacionalnom festivalu narodne muzike u marokanskom gradu Merekeš kao predstavnik jugoslavenske radio-difuzije.

6. aprila 1979. godine Skupština grada Sarajeva nagrađuje ga Šestoaprilskom nagradom grada Sarajeva "za njegove stare izvorne bosanske narodne pjesme i za originalne interpretacije".

U ratu 1992. godine pa do smrti Zaim je preživljavao. Svoje posljednje stihove napisao je ratne 1993. u Sarajevu:

Svud po svijetu kuda sam hodio
naše želje, pozdrav pronosio.
Ostat će Bosna kao što je bila
k'o biser sjajna, ponosna i mila.

Nakon njegove smrti izdata je knjiga pod naslovom ”Slovo o Zaimu”, u prilogu 10 audio kaseta njegovih najboljih interpretacija pohranjenih u ručno rezbarenoj drvenoj sehari. 1. novembra 1997. izdata je i poštanska markica sa likom Zaima Imamovića, koja je štampana u tiražu od 50.000 primjeraka, a sedam godina kasnije, 2004. u izdanju izdavačke kuće Buybook, Sarajevo izlazi i knjiga "Pjesma srca moga - 100 najljepših pjesama", koju su priredili Farah Tahirbegović i Damir Imamović, Zaimov unuk.

22.03.2011.

Himzo Polovina

Himzo Polovina

Dr. Himzo Polovina (rođen 11. marta 1927. u Mostaru, u kvartu Donja Mahala, a preminuo 5. augusta 1986) je bio poznati bosanskohercegovački prikupljač pjesama, interpretator, tekstopisac, kompozitor, odličan poeta i doktor - specijalista neuropsihijatar.

Mnogi smatraju da je on najprominentniji pjevač i sakupljač sevdalinki svih vremena. Polovinin sakupljački i interpretativni rad starogradske (malovaroške) pjesme se karakteriše kao autentično muzičko nasljeđe Bosne i Hercegovine. Njegovo duboko razumijevanje i znanje duha sevdalinki ostavilo je veliki trag u bosanskoj kulturi.

Kao dječak je sticao prva pjevačka saznanja od svog muzikalnog oca Mušana, koji je veoma dobro svirao šargiju. Otac Mušan je volio pjesmu pa bi Himzu sa svojom braćom i sestrama poredao ispred sebe i tjerao da pjevaju u jedan glas. Često ih je savjetovao da idu u Muslimansko društvo "ITIHAD".

Pored značajnijeg učešća u dramskoj sekciji M.D. "ITIHAD" tu je usavršio svoje recitatorske mogućnosti. To je bilo između 1935. i 1940. godine. Pred sam Drugi svjetski rat je počeo da uči violinu kod poznatog profesora i majstora violine češkog porijekla Karla Malaceka.

Bio je član folklornog ansambla RKUD "Abrašević", od 1947. godine do odlaska u Sarajevo. Sa pomenutim ansamblom odlazi na turneje po selima i gradovima bivše Jugoslavije. Volio je bogatstvo narodnih nošnji, pa ih je češće koristio na javnim nastupima i kao pjevač.

Godine 1950. kao student Medicinskog fakulteta bio je član Studentskog KUD "Slobodan Princip - Seljo", a nastupa i sa KUD "Ivo Lola Ribar", KUD "Proleter", ZKUD "Vaso Miskin - Crni", KUD "Miljenko Cvitković", te za amaterska društva koja su imala muzičke multietničke programe.

Tokom svoje pjevačke karijere završava studije medicine i postaje doktor specijalista - neuropsihijatar. U praksi uspješno primjenjuje metode psihijatrije, socioterapije i muzikoterapije. Užem krugu medicinskih stručnjaka poznati su njegovi naučni radovi iz pomenutih oblasti objavljenih u stručnim publikacijama. Bio je cijenjen ljekar u Bolnici za mentalnu rehablitaciju Jagomir u Sarajevu sve do svoje smrti.

Pjevačka karijera [uredi]

Pored govorne mane u izgovaranju glasa "r" uspio je zagolicati muzičke stručnjake pjesmom: "Mehmeda je stara majka karala" (u kojoj imaju samo dva "r"). Tada se u Radio Sarajevu pjevalo uživo. To je bilo u januaru 1953. godine kada su ga kolege nagovorile da se prijavi na audiciju pjevača. Primljen je i dobio izvrsne muzičke stručnjake koji su vodili računa da od Himze naprave vrsnog umjetnika.

Himzo Polovina je u pjevačkoj karijeri proveo više od trideset godina. Nastupao je u zemlji i inostranstvu prenoseći slavu narodne pjesme, a posebno sevdalinke. Snimio je dvadesetak gramofonskih ploča koje su dostigle milionske tiraže, kao i nekoliko audio kaseta visoke muzičke vrijedosti. Napravio je veliki broj arhivskih snimaka za Radio Sarajevo. Često je nastupao na koncertima priređenim u humanitarne svrhe, po bolnicama, domovima penzionera, iznemoglih i starijih osoba, domovima za napuštenu djecu, klubovima lječenih alkoholičara itd.

Polovina je pet godina pauzirao na Radio Sarajevu zbog nesporazuma sa ljudima te kuće. Slušaocima je za tih pet godina nedostajao Himzo Polovina. Tražili su ga i upućivali žalbe Radio Sarajevu. U Radio Sarajevu su govorili da način pevanja Himze Polovine ne odgovara koncepcijama i stilu koji njeguju. U međuvremenu, jedan savezni žiri, ocjenjujući pjevače narodnih pjesama, dao je visoku ocjenu Himzi Polovini, naročito ističući njegov stil i afinitet prema višim estetskim vrijednostima u sadržaju pjesme. I žiri je kao i slušaoci bio impresioniran kada je Himzo, kako to samo on umije, tiho i osjećajno, zapjevao: Nevjera je tuga golema na srcu...

Himzo je pjevao skoro o svim gradovima Bosne i Hercegovine, o lijepom gradu Višegradu, o postanku Banja Luke, o Saraj Bosni - Sarajevu divnom mjestu, o Tuzli koju je opasala guja, o hairima koje gradi Mehmed paša Sokolović po Bosni...

Nakon njegovog posljednjeg koncerta, preminuo je u Plavu (Crna Gora) 5. augusta 1986. godine, od posljedica srčanog udara. Po izjavi negovog brata Mirze Polovine, posljednja pjesma koju je otpjevao bila je Emina.

Sahranjen je na groblju Bare u Sarajevu.

Nakon smrti, Himzino muzičko djelo ostaje još popularnije, te mnoge radio stanice i disko kuće presnimavaju njegove muzičke materijale i emituju ih.

Bio je oženjen sa Fikretom Medošević. Imao je kćerku Rubinu i sina Edmira.

Priznanja [uredi]

Za svoju umjetnost primio je mnoga priznanja, među kojima: Estradnu nagradu BiH i bivše Jugoslavije. Njegove vitrine krase srebrne, zlatne i dijamantske ploče, diplome i mnoga priznanja koja je za života primio.

Najpoznatije interpretacije [uredi]

Zahvaljujući Himzi Polovini mnoge zaboravljene pjesme su ostale zabilježene za sva vremena. Neke od njih su i:

22.03.2011.

Safet Isovic

Safet Isović (1936 - 2007) je bio poznati bosanskohercegovački interpretator sevdalinki. Po mišljenjima većine muzičkih kritičara i poznavalaca izvornog narodnog melosa jedan od najboljih izvođača sevdalinki svih vremena.

Biografija [uredi]

Rođen je 8. januara 1936. godine u Bileći. Tokom drugog svjetskog rata napustio je rodnu Bileću kao izbjeglica sa svojim roditeljima

. Od tada je bio nastanjen u Banja Luci gdje je pohađao osnovnu školu "Šesta pučka škola". Nakon završetka rata vratio se u Bileću gdje je upisao i maturirao gimnaziju, a potom upisao višu gimnaziju u Trebinju. Nakon šestog razreda preseljava u Slavonski Brod gdje je nastavio školovanje u gimnaziji "Zlatko Šnajder", bio je među najboljim đacima i završio veliku maturu 1955. godine. Iste godine je preselio u Sarajevo i počeo studirati na Pravnom fakultetu. U Sarajevu je, nakon doseljenja, proveo ostatak života. Tokom rata (1992-1995) bio je teško ranjen u svojoj porodičnoj kući, ali nakon dužeg liječenja je ozdravio i nastavio se baviti muzikom. U društvu svojih prijatelja je često pjevao stare sevdalinke koje nikad nije snimio. Jedna od njih je "Na Ophodži prema Bakijama", a volio je pjevati i vranjanski sevdah.

Preminuo je 2. septembra 2007. godine, a dženaza (ukop) je obavljena 4. septembra 2007. godine u haremu Alipašine džamije u Sarajevu.

Tokom studiranja u Sarajevu, često je sa prijateljima "pjevušio" u hodniku tokom odmora.Njegovo pjevanje se svidjelo Hasku Haveriću koji ga je tada jedva nagovorio da postane član ansambla narodnih igara i pjesama studentskog društva "Slobodan Princip Seljo" gdje je polagao audiciju pred komisijom u kojoj su bili Selver Pašić, Selim Salihbegović i drugi. Zbog talenta kojeg je imao, odmah je bio primljen.

1956. godine po nagovoru ljudi iz ansambla je otišao na audiciju na Radio Sarajevo. Nakon što je položio audiciju (iz drugog pokušaja), dobio je termin da snimi dvije pjesme. Prve pjesme koje je snimio su bile "Kad ja pođem iz Sarajeva grada" i "Kasno prođoh kraj Morića hana" koje su emitirane na dan oslobođenja Sarajeva 1957. godine prvi put na Radio Sarajevu. Prvi solistički koncert je održao u "Domu sindikata" u Beogradu 19. marta 1963. godine kojeg je otvorio pjesmom "Otvori vrata od hamama, Zlato, Zlatijo". Zatim su slijedile godine njegovog velikog uspjeha. Bio je pobjednik mnogih velikih muzičkih festivala, dobitnik Zlatnog mikrofona i oko 35 zlatnih i srebrnih ploča, zatim dobitnik Estradne nagrade BiH i Estradne nagrade bivše Jugoslavije. Dvorane u kojima je održavao solističke koncerte, širom svijeta, su bile prepune kad god je gostovao. Vrhunac svih tih gostovanja je bio održani koncert u prepunoj "Sydney opera house" dvorani u Sydney-u u kojoj je ušao u katalog izvođača i jedini je pjevač iz bivše Jugoslavije koji je u njoj gostovao. Snimio je brojne sevdalinke za arhiv Radio Sarajeva (uključujući i nekoliko sevdalinki uz saz). Bio je aktivan član Udruženja estradnih radnika BiH.

Zahvaljujući Safetu, mnoge sevdalinke su ostale zabilježene za sva vremena kroz njegove audio i video snimke i arhivske snimke za Radio Sarajevo. Kroz dugu muzičku karijeru je sarađivao sa mnogim muzičarima, interpretatorima i tekstopiscima kao što su Jozo Penava, Omer Pobrić, Ismet Alajbegović Šerbo i drugi. Snimio je dosta pjesama u duetu sa popularnim interpretatorima bosanske pjesme: Zaimom Imamovićem, Miletom Petrovićem, Bebom Selimović...Tokom svoje dugogodišnje karijere, Safet je snimio nekoliko stotina pjesama. U početku su se snimale "singlice" sa dvije pjesme, zatim sa četiri. Polovinom 1970-ih je počeo snimati LP (Long play) albume, a kasnije CD-e.
22.03.2011.

SEVDALINKA

Sevdalinka predstavlja jedinstven narodni muzički izraz u Bosni i Hercegovini, koji se može pohvaliti dugom i bogatom tradicijom. U brojnim slučajevima "sevdalinka" se jednostavno zove i "sevdah". Sama riječ sevdalinka potječe od arapske riječi "sawda" što znači "crna žuč", a u turskom jeziku, ovaj pojam se veže za melanholično raspoloženje, da bi u bosanskom jeziku pojam "sevdah" dobio značenje čežnje, ljubavnog žara, ljubavnih jada. Omer Pobrić, veliki poznavatelj sevdalinke, daje sljedeću definiciju ovog muzičkog žanra: "Sevdalinka je bosanska, gradska ljubavna pjesma, pri čemu riječ "bosanska" geografski određuje autohtnost sevdalinke, riječ "gradska" urbanost, a riječ "ljubavna" sadržajnu tematiku. "

Sevdalinka je prvenstveno gradska narodna pjesma Bošnjaka, mada je popularna širom Jugoistočne Evrope, posebno u Srbiji i Crnoj Gori, te Makedoniji. Ne može se odrediti tačan vremenski period nastanka sevdalinke, ali se pretpostavlja da je ona nastala osmanskim osvajanjem srednjovjekovne Bosne kada se formiraju prva gradska naselja. Nastanak prvih gradova sa svim institucijama (škole, biblioteke, sudovi, i sl.), kao i glavnih gradskih četvrti - mahala, uvjetovao je razvoj drugačijeg načina života od onog u srednjovjekovnoj Bosni. U mahalama, koje su bile namjenjene isključivo za stanovanje i gdje su kuće bile ograđene visokim zidovima, veoma se poštovala privatnost. Kuće su se djelile na ženski dio kuće - haremluk i muški dio kuće - selamluk. Stoga su žene bile zaštićene od radoznalih muških pogleda, te se razvio mnogo intimniji način života od onoga na selu. Kuće su također imale i bašče i avlije sa mnogo različitog cvijeća, a neke i šadrvane sa vodom. Kult vode, koji je bio veoma raširen u Bosni i Hercegovini, nastanak mahala i razvoj intimnog načina života uvjetovali su nastanak i razvoj sevdalinke.

Autori sevdalinki su nepoznati, tj. sevdalinka je nastajala u narodu, te se generacijama prenosila i uobličavala, da bi do nas došla kao savršeno izbrušen i formiran oblik.

 

U muzičkom pogledu sevdalinku odlikuje lagani, spori ili umjereni tempo (rubato), te razvijena melodija sa mnogo melizama (ukrasa) što ostavlja melanholičan osjećaj kod slušalaca. Svojom strukturom sevdalinke su veoma kompleksne pjesme, nabijene emocijama, a tradicionalno se izvode sa dosta strasti i duševnosti. Vokalni izvođač sevdalinke često nameće ritam i tempo pjesme, koji može varirati u njenom toku. U današnje vrijeme obično je izvodi manji orkestar, koji može da sadrži harmoniku (najistaknutiji instrument u ansamblu), violinu, (mahom klasične) gitare s plastičnim žicama i/ili ponekad druge žičane instrumente, flautu ili klarinet, kontrabas i doboš. Između strofa se skoro uvijek može čuti harmonikaški ili violinski solo. Međutim, u svom izvornom obliku sevdalinka se pjevala uz tradicionalni žičani instrument saz ili bez instrumentalne pratnje. Možda je prisutnost saza i utjecala na formiranje sevdalinke, odnosno "ravne pjesme", jedne forme u okviru sevdalinke, te način njenog izvođenja. Inače, termin "ravna pjesma" ne znači silabična pjesma, odnosno jednostavna melodija na koju se iznosi veliki broj stihova, već je to sinonim za široku pjesmu, tj. postoji jedan melodijski obrazac, a više tekstova. Uz saz su sevdalinku izvodili iskjlučivo muškarci, dok su žene sevdalinku pjevale bez instrumentalne pratnje, najčešće u kućama. Tekstovi sevdalinki su obično posvećeni zaljubljivanju ili nesretnoj ljubavi, ali je sevdalinka opjevala i mnoge historijske ličnosti, gradove, rijeke, planine i događaje.

Najistaknutiji vokalni izvođači sevdalinki u 20. vijeku kod nas su: Himzo Polovina, Nedžad Salković, Zaim Imamović, Safet Isović, Meho Puzić, Zekerijah Đezić, Muhamed Mujkanović, Ekrem Pilić,i Omer Pobrić, a među najpoznatije vokalne izvođačice ubrajaju se: Beba Selimović, Nada Mamula, Zehra Deović, Hanka Paldum i Silvana Armenulić.

Iako je sevdalinka nerazdvojiv dio bošnjačke muzičke i kulturne tradicije popularna je i kod ostalih bosanskih naroda. Tako je legendarna pjesma Emina djelo mostarskog pjesnika Alekse Šantića, nastala po uzoru na sevdalinku, a jedan od najpopularnijih interpretatora sevdalinke je i Nedeljko Bilkić. Sevdalinka se kao osnova koristila i u sklopu posebnog muzičkog žanra druge polovine 20. vijeka zvanog novokomponovana narodna muzika, koji je mješao različite folklorne motive gotovo svih balkanskih naroda i regija.

Iako su je većinom izvodili tradicionalni bosanski pjevači narodne muzike, sevdalinka se znala probiti i do muzičara, koji ovom žanru tradicionalno ne pripadaju. Tako su tokom svoje bogate karijere sevdalinke snimali ili izvodili Josipa Lisac (legendarna izvedba sevdalinke "Omer Beže"), Ibrica Jusić (sa čitavim albumom sevdalinki, "Amanet" iz 2003. godine), Jadranka Stojaković i Zdravko Čolić, a sevdalinke su uzete i za osnovu nekoliko pjesama zagrebačkog kantautora Johnnyja Štulića (njegov bend Azra je dobio ime po stihu iz sevdalinke "Ja se zovem El Muhamed/Iz plemena starih Azra".

1990-ih godina ansambl Mostar Sevdah Reunion okuplja se u Mostaru i tokom ranih 2000-ih snima u novoj verziji niz popularnih bosanskih sevdalinki, čime rade na njenoj širokoj popularizaciji na svjetskoj muzičkoj sceni. Ansambl sarađuje sa velikanima etno-pjesme u regiji (npr. sa Esmom Redžepovom, Šabanom Bajramovićem i Ljiljanom Buttler), te prima značajne nagrade, predstavljajući sevdalinku mnogim ljudima širom svijeta.